Predstavljanje knjige "Priče o Bezjacima" Marinka Marinovića
3.3.2026.
Bezjaci ili Bezjaki nisu bezveznjaci, nisu bezjajci, nisu ni bezosjećajci, ni Brajci, ni Dobrajci, ni Pauri, ni Teutonci, ili pak Kranjci. Bezjaci su keltizirani Kolapijani, slavenizirani Kelti, kroatizirani Slaveni i drugi časni i nadasve pošteni narodi. Oni su i Slovinci i Slavenci i Slavonci i Panonci s primjesama Anta, Japoda, Langobarda, Sarmata, Seva, Gepida, Rimljana, Huna, Gota, Avara i, razumije se, alpskih i pokupskih Hrvata. Tijekom prošlosti bili su u dodiru s Turcima, Francima, Ugrima, Bugarima, Tatarima, Venetima, Nijemcima i Vlasima. Njihovo postojanje nitko nikad i nigdje nije opovrgavao i ne dovodi u pitanje: ni Primož Trubar (navodi ih jednako kao Hrvate), ni Ivan Mažuranić, ni Ivan Belostenec, ni Ljudevit Gaj ni Tone iz Tomašnice nadomak Brajak Brda. Iz paučine zaborava istrgnula ih je vrsna etnologinja Marijana Gušić, pronalazeći ih skrivene uz obale triju rijeka: Mirne, Sutle i Kupe. Središnji im je grad bio u Završju, pokraj crkve sv. Križa. Njihovi kolapijanski korijeni, keltsko ogranje i hrvatski cvjetovi i danas žive u obiteljskim imenima (prezimena se učestalije koriste od sredine 16. stoljeća): Bezjak, Bizjak, Božjak, Buzjak, Brezjak, Brezak, Besak itd. Sjećanje na njih baštini i šljiva cibura (cimbura), nazvana od Kajkavaca bezjakinja. Bezjaci su bili čarobnjaci, grabancijaši, druidi, coprnjaci, gospodari vitice i prstena, narod čvrst, stamen, hrabar i postojan, narod svakodnevice. Bili su vješti bojovnici, uspješni trgovci, odlični kovači i nenadmašni obrtnici. Nosili su široke bijele gaće. Gradili su nastambe od pletera, trupaca, planjka, blata i pepeljastoga kamena lomnjenca. Kuće su im bile pokrivene škopom, šindrom i lišćem. Imali su svoj kotač, svoj kotao, svoju zdjelu, svoju žlicu, svoju kupicu, svoje sveto bilje i drveće, svoju blaščad i svoje povrće. Čuvali su svoj karakter, svoj obraz i svoju slobodu. Kroz niz autentičnih priča autor će nam otkriti brojne tajne, primjerice: kako su kalili željezo, mijesili glinu, blatom kuće mazali, pleter postavljali, platno tkali, želi žito i imelu, pekli kruh (horbu), pili vino, vodu, pivo i sabaju, gradili grad, kopali jarak, uzgajali svinju šišku i govedo tur (po tom govedu ime je dobio ovrš prostora između Save i Kupe ), te kako su živjeli ovaj i onaj život.
