Krešimir Nikšić prije više od tri godine odlučio je naslikati sliku koja će predstavljati monumentalnu povijesnu kompoziciju koja uprizoruje jedan od najsvečanijih i najvažnijih događaja Zrinsko-Frankopanske povijesti. Vjenčanje Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog, održano je 27. listopada 1641. godine u Karlovcu a slavlje se nastavilo i završilo u Ozlju nakon nekoliko dana. Tim su brakom dodatno povezane i ojačane moćne hrvatske velikaške obitelji, čiji su politički utjecaj, kulturna djelatnost i kasnija tragična sudbina duboko obilježili hrvatsku povijest. Prikaz ovog „Povijesnog vjenčanja“ Krešimira Nikšića spaja baroknu raskoš s memorijom jednog općeg nacionalnog sjećanja utkanog u platno. Prikaz vjenčanja je koncipiran kao raskošna, dinamična i narativna povijesna scena. Kompozicija se temelji na mnoštvu figura koje ispunjavaju gotovo cijelo platno 3 x 2 metra veličine, stvarajući dojam svečane povorke u trenutku njezina izlaska iz monumentalnoga povijesno-arhitektonskog prostora. Mladenci, Ana Katarina Frankopan i Petar Zrinski, prikazani su u trenutku zajedničkog koračanja u sredini kompozicije. Njihov međusobni dodir rukama uspostavlja emocionalno i simboličko središte kompozicije. Petar, odjeven u bogato ukrašenu crvenonarančastu odoru s raskošnim zlatnim ornamentima i plaštem, personifikacija je velikaškog dostojanstva, vojne moći i društvenog položaja. Njegova je figura naglašena odlučnim korakom i ponosnim držanjem hrvatskoga plemića i ratnika. Ana Katarina, u raskošnoj haljini plavih, zelenkastih i zlatnih tonova, predstavlja vizualnu protutežu Petrovoj snažnoj figuri. Bogato ukrašena odjeća i svečana frizura upućuju na pripadnost najvišem plemićkom sloju. Istodobno miran izraz lica i dostojanstveno držanje Ane Katarine unose u prizor osjećaj sabranosti i unutarnje sigurnosti. „Povijesno vjenčanje“ nije uobičajeni prikaz bračnog obreda. U pozadini se pojavljuju zastave, koplja, helebarde, naoružani vojnici, plemići i konji. Naznačena je figura vojnika u pokretu, čija dramatična gesta i raskošna odora stvaraju snažan vizualni odmak od mirnijeg držanja mladenaca. Glazbenici, bubanj i ostali uzvanici u svečanoj odjeći prizoru daju ritam i atmosferu javnog slavlja. Pokraj mladenaca korača crkveni dostojanstvenik s mitrom (biskup) što naglašava sakralnu dimenziju braka i njegovu potvrdu, javnu legitimaciju unutar tadašnjega društvenog poretka kršćanske Europe. Krešimir Nikšić, promatrajući sve figure, ne prikazuje samo privatni čin sklapanja braka, nego javni ceremonijal u kojem se isprepleću obiteljska čast, vojni autoritet, vjerska poniznost i politički utjecaj. Autor se odlučio da pozadinu obilježavaju duboki, gotovo teatralni tamni tonovi, središnji likovi izranjaju u svjetlijim i toplijim kolorističkim odnosima. Provedenim slikarskim postupcima „Povijesno vjenčanje“ podsjeća na kasno renesansno i/ili rano barokno slikarstvo, u kojem je kontrast svjetla i sjene služio naglašavanju emocionalnog intenziteta i hijerarhije prikazanih osoba. Dualnost zagasitih smeđih i sivih tonova arhitekture, tamnih odora uzvanika te snažnih crvenih, zlatnih i plavih akcenata usmjerava pogled prema mladencima i pojačava svečani karakter vjenčanja. Promatramo li sliku iz povijesnog stajališta, slika poprima narativno tragičnu dimenziju. Raskoš svadbene povorke, bogatstvo odora, sjaj oružja i svečana radost okupljenih postaju vizualni podsjetnik na veličinu koja će tijekom sljedećih desetljeća biti nasilno prekinuta i potiskivana u zaborav. Ovaj jedinstveni historicistički prikaz Krešimira Nikšića umjetnički je poziv da zajednički, bespogovorno vrednujemo Zrinske i Frankopane kao temelj hrvatske nacionalne svijesti i identiteta.